NAJBOLJA PREDSTAVA 9. MALOG MARULIĆA: U potrazi za dijamantnom suzom – suza radosnica!

Na 9. Malom Maruliću, festivalu hrvatske drame za djecu koji je održan od 11. do 14. travnja u Splitu najboljom predstavom u cjelini proglašena je predstava “U potrazi za dijamantnom suzom”, autorski projekt Vanje Jovanovića i Ivana Pokupića, pod mentorstvom Maje Lučić i Tamare Kučinović, a u produkciji Gradskog kazališta Požega. 

Za sudjelovanje na ovom prestižnom festivalu bilo je prijavljeno 18 predstava, a naša “Suza” najbolja je među najboljih šest koje je za natjecateljski dio programa odabrao izbornik Tomislav Zajec. Bila je to jaka konkurencija – Kazalište Smješko, Žar ptica, Scena Velika Gorica, Gradsko kazalište Rijeka, Gradsko kazalište lutaka Split – no naši veseli kung-fu bećari i ljubitelji kulena na zatitranoj tankoj žici tambure osvojili su srca i žirija i publike. Podsjetimo, Vanja i Ivan potpisuju režiju i tekst predstave “U potrazi za dijamantnom suzom”, a uz njih igraju Goran Vučko i naša Požežanka Marijana Matoković. Riječ je o punokrvnoj ginjol-predstavi koju odlikuje snažan ritam igre i vrhunska animacija. Lutke je radila Lucija Mitar, a  za glazbu se pobrinuo svestrani Ervin Lustig  koji ju izvodi na četiri instrumenta (klavir, tambura, frula, bubanj).Nije bilo lako putovati u potrazi za suzom, ali  bilo je kreativno, izazovno i eto, uspješno, kaže nam mladi autor Ivan Pokupić. “Putovanje kroz koje smo prošli zajedno bilo je puno prepreka. Bilo je teško ali se na kraju isplatilo. Potraga za dijamantnom suzom, naš je uspjeh u izražaju i kreativnosti. Ne želim govoriti o početcima, o originalnoj ideji i razvoju nego samo spomenuti trenutke iz kojih se rodio jedan lijepi događaj, jedna priču, jedna suza radosnica u našim mladim očima koja je postala dijamant Gradskog kazališta Požege. Uz pomoć mentora Tamare Kučinović, Maje Lučić Vuković i Rie Trdin i svih koji nas podržavaju mi smo kao mladi autorski tim osnažili i rastemo i dalje u borbi unutar kazališnog života današnjice, ” naglasio je Ivan.“Želja i volja, glavni su izvori naše snage da i dalje radimo ovakve priče, da uveseljavamo i pružimo potporu svim mladim umjetnicima koji su na putu da pronađu svoju „dijamantnu suzu“ u raznim oblicima, ne samo kazališnim. Zahvaljujem se svojim kolegama, mentorima i Gradskom kazalištu Požege što je prihvatilo ovu predstavu i dalo nam priliku ispričati našu priču. Kad bih mogao poželjeti nešto nad dijamantnom suzom, bilo bi to da svatko dobije priliku realizirati svoju ideju, i pretvoriti je u trenutak koji će možda rezultirati pričom. Priče nas hrane idejama, uče i na kraju krajeva spajaju u grupu koja ima zajednički cilj – zapitati se ima li još netko da ispriča priču,” zaključio je Ivan.

Gradsko kazalište Požega dobilo je svoju “suzu radosnicu” i veliku odgovornost – na raširenom dlanu pokazati taj dijamant širokoj kazališnoj publici.

TEKST: Sanja Pok     FOTO: Sanja Pok

suza-3

Izvor: Slavonski.hr

2. KaZlaDo - 2016.

  HOD 1 2016

hodogram 2 2016

Travanj :-)

zz

Sretan Uskrs

sretan uskrs

Svjetski dan kazališta, 27. ožujak 2016.

timthumb

Autor: Anatolij Vasiljev, kazališni redatelj

Međunarodna poruka za Svjetski dan kazališta

Je li kazalište potrebno?

Pitaju se tisuće u kazalište razočaranih profesionalaca i milijuni ljudi umorni od njega.

Što će nam ono?

U vrijeme kad je pozornica tako malo važna u usporedbi s gradskim trgovima i teritorijima država na kojima se odigravaju prave tragedije iz stvarnog života.

Što nam je ono?

Pozlaćene lože, baršunasta sjedala, prljave kulise, neprirodni glasovi ili obratno – crne kutije, zaprskane blatom i krvlju, s hrpom razjarenih golih tijela.

Što nam ono može reći?

Sve!

Kazalište može reći sve.

I kako žive bogovi na nebu, i kako se zatvorenici muče u jamama, i kako strast oplemenjuje, i kako ljubav razara, i kako je dobar čovjek nepotreban, i kako vlada prijevara, i kako ljudi žive u stanovima a djeca u izbjegličkim logorima, i kako se vraćaju u pustinju, i kako se s najmilijima rastaju, kazalište može pričati o svemu.

Teatar je bio i ostat će zauvijek.

I sad, u ovih pedeset-sedamdeset sljedećih godina, on je osobito potreban  Jer od svih

javnih umjetnosti jedino je kazalište nešto što ide iz usta u usta, iz oči u oči, iz ruke u ruku i iz tijela u tijelo. Nije mu potreban posrednik, između čovjeka i čovjeka prozirna je strana svijeta, ne jug, ne sjever, ne istok i ne zapad – ono je samo za sebe svijet koji svijetli na sve četiri strane, i izravno ga prepoznaje svaki neprijateljski ili prijateljski čovjek.

Kazalište je nužno različito.

I od različitih drugih i mnogih – arhaične forme teatra bit će tražene prije svega.Teatar ritualnih formi ne smije biti suprotstavljen teatru civiliziranih.naroda.

Svjetska kultura se uškopljuje, “kulturna informacija” zamjenjuje jednostavne stvari i susret s njima.

Teatar je otvoren. Ulaz je slobodan.

Dovraga gadgeti i kompjutori – idite u kazalište, zauzmite redove u parteru i ložama, pažljivo slušajte riječ i gledajte žive slike – pred vama je teatar, ne potcjenjujte ga i ne propuštajte u svom užurbanom životu.

Kazalište je potrebno svakojako.

Samo jedno kazalište nije potrebno – to je teatar političkih igara, teatar političke mišolovke, teatar političara i teatar politike. Teatar svakodnevnog terora – osobnog i kolektivnog, teatar leševa i teatar krvi na trgovima i ulicama, u metropolama i provinciji, među religijama i narodima.

Prevela : Irena Lukšić

 

Stranica 10 od 22