ESC Room - Zagrebački plesni ansambl
Umjetnička organizacija Plesna radionica Ilijane Lončar uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i suradnju s Kliker platformom razvoja suvremenog plesa za djecu i mlade,uspješno nastavlja projekt "Svi na plesnu predstavu" koji popularizira plesnu umjetnost za djecu, mlade i odrasle kao ravnopravnu scensko - kazališnu djelatnost. Nakon odlično prihvaćene predstave "Personas" u produkciji Liberdancea i Zagrebačkog plesnog centra, 20.03.2019. na Svjetski dan kazališta za djecu i mlade u Gradskom kazalištu Požega gostuje predstava Zagrebačkog plesnog ansambla "ESC ROOM". Predstava će se odigrati u 2 termina s početkom u 10 i 14 sati za požeške učenike viših razreda OŠ Julija Kempfa, OŠ Antuna Kanižlića i Katoličku osnovnu školu.
O predstavi:
Ideja: Natalija Manojlović i Ivana Đula
Režija i koreografija: Natalija Manojlović
Dramaturgija: Ivana Đula
Glazba: Gordan Tudor
Kostimografija: Ana Fucijaš
Video: Nika Pećarina
Oblikovanje rasvjete: Marino Frankola
Izvedba: Andreja Jandrić, Sintija Kučić i Petra Valentić
Produkcija: Zagrebački plesni ansambl
Partner: Zagrebački plesni centar
Producentica i voditeljica ZPA: Petra Glad Mažar
Asistentica produkcije: Nina Križan
uz potporu Minist
Namijenjena mladima, ova predstava bavi se temom kompjuterskih igrica, koja je prepoznata kao problem njihove generacije. Generacija je to koja je svoje najveće fascinacije i otkrića doživjela u sjedećem položaju – ispred ekrana. U želji da suvremenu plesnu umjetnost približimo mladima, a kroz temu koja im je bliska, otvaramo pitanja posljedica ovakve zamjene prostora igre i druženja.
Što se događa kada umjesto izlaska van (u stvarni svijet), zakoračimo u (virtualni svijet)? Kada igr(ic)a postaje opasna? I tko je u poziciji prepoznati opasnost ako smo svi preuzeli virtualni identitet? Što je socijalno okruženje, a što iluzija socijalnog okruženja? I kako prepoznati pravi izlaz iz sobe?, pitanja su koja postavlja ova predstava.
Escape room popularna je igrica čiji cilj je u određenom vremenu izaći iz zaključane sobe, timski rješavajući niz logički povezanih zadataka. Popularizirane diljem svijete oko 2010. godine, igrice se smještaju u različite fikcionalne prostore, poput zatvorskih ćelija ili svemirskih postaja. Naša Escape room smještena je uobičnu mladenačku sobu čiji je izlaz tek ulazak u virtualni svijet.
Kako bismo u taj svijet ušli, potrebno je proći postupak registracije. Sustav ne prihvaća različitost pa je tako postupak isti za sve, a unificiranost ne samo dobrodošla, nego i obavezna. Tri plesačice predstavljaju jedan lik. Sve su jedna i jednake. Ne znamo koja je original. Brisanjem i preuzimanjem identiteta omogućujemo izlazak iz sobe tj. ulazak u virtualni prostor, u virtualnu sobu.
Na, u tom trenutku, jasnoj granici između dvaju prostora, odvija se jedina komunikacija između tri plesačice. Chat emoticonima. Pomalo nalik teatru apsurda, razgovor je to između tri osobe koje stoje jedna pokraj druge, okrenute svaka prema svom ekranu, bez mogućnosti stvarnog kontakta. Nakon posljednjeg “approve-anja”, spremne su za izlazak/ulazak.
Jednom kada su ušle u virtualni svijet, igrica počinje.
U potrazi za ključevima koji ih vode kroz virtualni labirint, igračice trebaju djelovati zajedno, a njihova komunikacija zadana je i ograničena na komunikaciju s virtualnom stvarnošću. Jedino što održava njihov kontakt sa stvarnim svijetom jest problem napajanja sustava. Kada se problem slabe baterije iz stvarnoga prostora ponavlja u onom virtualnom, “battery low” upozorenje pretvara prijateljski kabel u neprijateljsku omču koja onemogućava daljnje kretanje. Kretanje, koje je jedina konstantna strategija u traženju izlaza. Granica između realnog i virtualnog postupno nestaje, dok konačno virtualni prostor ne preuzme onaj stvarni.