Hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta, 27. ožujka 2025.
Svima nama čuvarima kazališta, svih oblika kulture, čuvarima života….
U vremenu u kojem živimo sve je teže biti čovjek. U ovom oceanu filtera, cenzura i obmana, u kojem smo izgradili svoje splavi, sve je teže doći do istine. Teško je misliti svojom glavom, opasno je osjećati. Jer osjećati znači biti slab, a i djecu nam već uče kako će opstati samo oni najljepši, najjači i najotporniji…Nas, istovremeno, toliko toga podsjeća koliko smo ranjivi i krhki… Pandemije, potresi, inflacije, prijetnje trećim svjetskim ratom i onim nekim manjima, usputnima…
I umjetna inteligencija, koja će, kako kažu, zamijeniti čovjeka. Zar biti čovjek više nijedovoljno?
Ali tu, još uvijek, na čvrstim temeljima, zaštićeno svima nama u kojima još postoji potreba da budemo sve ono zbog čega se zovemo ljudima, stoji to naše kazalište.
Jer nam treba. Treba nam kao splav čiju putanju određuje samo jedan kompas – srce.
Treba nam kao splav na kojem, još uvijek sigurna, plovi duša. Od koje ništa nije važnije. Ili ne bi trebalo biti… Danas slavimo davno potpisan pakt, ne olovkom već srcem i umom. Pakt između nas na sceni i oko nje i vas ispred nje. Slavimo prešutni dogovor da ćemo barem ovdje, u kazalištu, uvijek tražiti istinu, pitati i komunicirati. I uvijek se iznova podsjećati što znači voljeti, plakati, smijati se – osjećati. Što znači živjeti, što znači biti čovjek. Gdje ćemo srce iznova podučavati o srcu samom, kako je rekao Laurence Olivier. Slavimo povjerenje između nas koji smo se obavezali biti ambasadori ljudske duhovnosti i ogledalo svega onoga što čini društvo i vas, koji još imate potrebu čuti, vidjeti, razmišljati i osjetiti. Bukowski je napisao da su smrti većine ljudi obična varka jer u njima nije imalo što umrijeti, a Oscar Wilde da je živjeti „najrjeđa stvar u životu. Većina ljudi postoji, to je sve."
Hvala vam što ne želimo samo postojati. Hvala vam što želimo jedni druge i sami sebe osjećati, što želimo ostati ljudi, što želimo živjeti…
Hvala vam što čuvamo ono što nas stoljećima najviše na sve to podsjeća – kulturu…
Autor: Zrinka Cvitešić