danas je Svjetski dan kazališta za djecu i mlade. Vjerujem da se znatiželjniji među vama pitaju što će nam uopće takav dan? I zašto ga cijeli svijet danas slavi? Zar nemamo neke veće i važnije stvari? Čemu ta obilježavanja i ti "posebni" dani uopće služe? I sama se to ponekad zapitam i ovako, otprilike, izgleda moj odgovor - stvar je u tome da smo mi ljudi izrazito zaboravljiva bića. Naša je svakodnevica dupkom ispunjena, ubrzana, prepuna informacija, ljudi, igara, događaja i doista nam treba taj mali trenutak, mali trenutak svake godine, u kojem zastanemo i sjetimo se što nam je, i zašto nam je, bitno. I možda osjetimo radost što neke stvari, poput kazališta, postoje i opstaju tisućama godina i možda se zapitamo zašto bez kazališta ni danas, u ovom čudnom vremenu, ne možemo ili ne želimo.
Nije li istina da kad nas netko pita da objasnimo što je kazalište, da nam zapravo nije lako odgovoriti. Vjerujem da je kazalište, baš kao i ovaj dan, jedan veliki podsjetnik. Ljudi koji rade u ovoj kući u kojoj nastaju predstave bave se time da nešto važno ne zaboravimo. Oni daju sve od sebe da nas svako malo okupe i podsjete - na ono što nam je svima zajedničko, što nam je važno, što je lijepo i za što vrijedi živjeti. Neki kažu da se tijekom gledanja predstave svima koji sjede u publici može uskladiti ritam kucanja srca, neovisno o tome da li se poznaju. Dakle, kad sjedimo u kazalištu, kucamo zajedno i podsjećamo se da smo svi nježni, ranjivi i hrabri, ponekad nesretni, ponekad i smiješni. To nam pomaže da bolje razumijemo sami sebe i druge oko sebe, i, najvažnije od svega - učimo kako živjeti jedni s drugima.
Srdačan pozdrav,
Franka Perković