Hrvatsku poruku ove godine napisao je književnik Zlatko Krilić
Sve što postoji ima svoj početak i kraj. Tri su izuzetka, to su svemir, more i mašta. Beskraj svemira i mora baštinimo rođenjem. Dio smo svemira i on je dio nas, dio smo mora, od njega smo sazdani. Naslijedili smo ih, ali nismo im vlasnici. Suvlasništvo dijelimo sa svim ljudima i svim stvorenjima koja postoje, kao i sa svim generacijama bića koja će se roditi nakon nas. Neka ameba ili najsitniji plankton, veliki slon ili golemi plavetni kit suvlasnici su kao i mi. Mi naravno ne bi htjeli da neka zlatna ribica, kada bi bilo moguće ispunjavati takve želje, uništi sve šume samo zato što to može, a pogrešno misli da ribama šume ne trebaju. Tako ni stanovnici mora ne bi htjeli da zagađujemo mora samo zato što to možemo i tako nam je jednostavnije. Moramo se brinuti o naslijeđu i čuvati ga. Treći beskraj – mašta, sasvim je drugačiji. Moći mašte nismo stekli rođenjem. Dobili smo tek mogućnost da je razvijemo u najveću snagu u svemiru, ali ona može i ostati tek zakržljala, neostvarena mogućnost. O nama ovisi koliko će biti moćna. U njenom jačanju pomažu nam igre, a uz njih i književnost, kazalište i općenito umjetnost. Najuspješnije je lutkarstvo. Ništa ne razvija maštu kao lutke i lutkarstvo, svijet u kojem je baš sve moguće. Rekao sam na početku da moramo čuvati mora, ali ne sva. Ponekad se na karti svijeta pojavi novo more koje odmah treba isušiti, jer u njemu nema planktona i riba, nema života, u njima je samo tuga. Prije mjesec dana se, nenadano, pojavilo jedno takvo more tu blizu nas. To je more suza u Ukrajini. Treba zaustaviti njegovu plimu, jer bi nas sve moglo potopiti, hitno treba pomoći Ukrajincima da se počnu smijati ili barem smiješiti. Na snimkama tog užasa opet svjedočimo značaju i snazi lutke. U bijegu prema sigurnosti izbjegli su ponijeli samo najnužnije, najvažnije za preživljavanje, a to je uvijek i najdraža lutka. Lutka, za nemaštovite tek predmet, neopisivo je moćna. Čestitam vam dan lutkarstva, dan UNIMA-e i prvi dan proljeća priželjkujući da dođe proljeće među ljudima.
Svjetsku poruku napisala je indijska lutkarica, Ranjana Pandey
More
More je od davnine nosilo pripovjedače i njihove priče od jedne obale do druge, od jednog otoka do idućeg, od jednog kontinenta na mnoge. Priče su se zajedno vrtložile, marinirale se u mnogim kulturnim varivima te postale čarobne i besmrtne.U pamtivijeka se more pojavljuje u pričama, puno morskih zmajeva, sirena i drugih fantastičnih stvorenja.Upravo su tim vodenim putovima kneginje i gusarice, pomorci i trgovci nosili kovčege pune blaga, svitu meštara od zanata, dvorske lude, egzotične plodove i, naravno, velike mitologije kao što su Mahabharata, Ramajana, Sagar Manthan, Sinbad Pomorac, Putovanje na Zapad, Tisuću i jedna noć… dok su brodili od jedne kulture do druge. Priče su se mijenjale sa svakim prepričavanjem prikupljajući tijekom stoljeća nove, istančane slojeve. Zabavljale su, zaokupljale, hranile duše putnika, pustolova, zlotvora i junaka iz dalekih, stranih krajeva. More ostaje magično i mistično dodirujući živote mnogih na ovome planetu. Ono hrani, krijepi i nastanjuje maštu sviju. Ocean je sila iz koje je proizašao sav život na ovome planetu.No, današnja stvarnost je bolna. More je naša posljednja crta obrane − posljednja crta obrane između nas i uništenja života kakav poznajemo. Danas je more onečišćeno, s mukom lovi dah zagušeno mrežama pohlepe i nemarnom neumjerenošću. Svedeno je na juhu punu smeća u kojoj umiru koralji i morska bića. Svatko od nas na svoj je malen način dio ove tužne stvarnosti.
Evo izazova za sve suvremene pripovjedače: neka ožive poštovanje prema morima ove Zemlje − našeg jedinog doma.Udružimo svoje talente s tim ciljem. Odmah!
Sve što postoji ima svoj početak i kraj. Tri su izuzetka, to su svemir, more i mašta. Beskraj svemira i mora baštinimo rođenjem. Dio smo svemira i on je dio nas, dio smo mora, od njega smo sazdani. Naslijedili smo ih, ali nismo im vlasnici. Suvlasništvo dijelimo sa svim ljudima i svim stvorenjima koja postoje, kao i sa svim generacijama bića koja će se roditi nakon nas. Neka ameba ili najsitniji plankton, veliki slon ili golemi plavetni kit suvlasnici su kao i mi. Mi naravno ne bi htjeli da neka zlatna ribica, kada bi bilo moguće ispunjavati takve želje, uništi sve šume samo zato što to može, a pogrešno misli da ribama šume ne trebaju. Tako ni stanovnici mora ne bi htjeli da zagađujemo mora samo zato što to možemo i tako nam je jednostavnije. Moramo se brinuti o naslijeđu i čuvati ga. Treći beskraj – mašta, sasvim je drugačiji. Moći mašte nismo stekli rođenjem. Dobili smo tek mogućnost da je razvijemo u najveću snagu u svemiru, ali ona može i ostati tek zakržljala, neostvarena mogućnost. O nama ovisi koliko će biti moćna. U njenom jačanju pomažu nam igre, a uz njih i književnost, kazalište i općenito umjetnost. Najuspješnije je lutkarstvo. Ništa ne razvija maštu kao lutke i lutkarstvo, svijet u kojem je baš sve moguće. Rekao sam na početku da moramo čuvati mora, ali ne sva. Ponekad se na karti svijeta pojavi novo more koje odmah treba isušiti, jer u njemu nema planktona i riba, nema života, u njima je samo tuga. Prije mjesec dana se, nenadano, pojavilo jedno takvo more tu blizu nas. To je more suza u Ukrajini. Treba zaustaviti njegovu plimu, jer bi nas sve moglo potopiti, hitno treba pomoći Ukrajincima da se počnu smijati ili barem smiješiti. Na snimkama tog užasa opet svjedočimo značaju i snazi lutke. U bijegu prema sigurnosti izbjegli su ponijeli samo najnužnije, najvažnije za preživljavanje, a to je uvijek i najdraža lutka. Lutka, za nemaštovite tek predmet, neopisivo je moćna. Čestitam vam dan lutkarstva, dan UNIMA-e i prvi dan proljeća priželjkujući da dođe proljeće među ljudima.
Svjetsku poruku napisala je indijska lutkarica, Ranjana Pandey
More
More je od davnine nosilo pripovjedače i njihove priče od jedne obale do druge, od jednog otoka do idućeg, od jednog kontinenta na mnoge. Priče su se zajedno vrtložile, marinirale se u mnogim kulturnim varivima te postale čarobne i besmrtne.U pamtivijeka se more pojavljuje u pričama, puno morskih zmajeva, sirena i drugih fantastičnih stvorenja.Upravo su tim vodenim putovima kneginje i gusarice, pomorci i trgovci nosili kovčege pune blaga, svitu meštara od zanata, dvorske lude, egzotične plodove i, naravno, velike mitologije kao što su Mahabharata, Ramajana, Sagar Manthan, Sinbad Pomorac, Putovanje na Zapad, Tisuću i jedna noć… dok su brodili od jedne kulture do druge. Priče su se mijenjale sa svakim prepričavanjem prikupljajući tijekom stoljeća nove, istančane slojeve. Zabavljale su, zaokupljale, hranile duše putnika, pustolova, zlotvora i junaka iz dalekih, stranih krajeva. More ostaje magično i mistično dodirujući živote mnogih na ovome planetu. Ono hrani, krijepi i nastanjuje maštu sviju. Ocean je sila iz koje je proizašao sav život na ovome planetu.No, današnja stvarnost je bolna. More je naša posljednja crta obrane − posljednja crta obrane između nas i uništenja života kakav poznajemo. Danas je more onečišćeno, s mukom lovi dah zagušeno mrežama pohlepe i nemarnom neumjerenošću. Svedeno je na juhu punu smeća u kojoj umiru koralji i morska bića. Svatko od nas na svoj je malen način dio ove tužne stvarnosti.
Evo izazova za sve suvremene pripovjedače: neka ožive poštovanje prema morima ove Zemlje − našeg jedinog doma.Udružimo svoje talente s tim ciljem. Odmah!
-Prevela: Petra Mrduljaš