Figure, figure - Studio za suvremeni ples
U povodu obilježavanja Svjetskog dana plesa i 60 -te obljetnice najstarijeg hrvatskog profesionalnog plesnog ansambla Studija za suvremeni ples, Umjetnička organizacija Plesna radionica Ilijane Lončar poziva u goste predstavu Martine Tomić "Figure, figure" kao dio dugogodišnjeg projekta organizacije gostovanja profesionalnih plesnih predstava u Požegi "Svi na plesnu predstavu".
29. travnja 2023. u 20.00 sati
Ulaznice po cijeni od 7 EUR / 5,5 EUR (studenti i umirovljenici) možete rezervirati na www.ilijanaloncar.hr te ih podići sat vremena prije izvedbe na blagajni kazališta.
KOREOGRAFIJA: Martina Tomić
IZVEDBA: Dina Ekštajn, Ida Jolić, Ana Mrak
DRAMATURGIJA: Ivana Đula
OBLIKOVANJE ZVUKA: Luka Vrbanić, BILK
KOSTIMI: Ana Fucijaš
OBLIKOVANJE SVJETLA: Toni Modrušan
GRAFIČKO OBLIKOVANJE TEKSTA: OAZA (Nina Bačun i Roberta Bratović)
VIZUAL: Lena Kramarić
FOTOGRAFIJA: Matija Kralj
PRODUKCIJA: Studio za suvremeni ples: Tena Bošnjaković, Ivan Mrđen
KOPRODUKCIJA: Nerezidencijalni program Zagrebačkog plesnog centra
Projekt je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija RH.
O PREDSTAVI:
Početnu inspiraciju za ovaj plesni ep crpimo iz eseja Giorgia Agambena "The end of the poem". U tekstu stoji kako poezija nastaje u napetosti između zvuka i značenja. Mogućnost opkoračenja ono je što poeziju dijeli od proze: trenutak kada se rima ne podudara s krajem misli,
ali što se događa kada pjesma završi, kada mogućnost opkoračenja više ne postoji, predstavlja li kraj pjesme krizu stiha i poništenje poetskog.
Analizirajući Baudelaireovu pjesmu i njezin kraj Proust komentira kako je pjesma odjednom uništena, kako je ostala bez daha. Walter Benjamin za kraj druge Baudelaireove pjesme piše kako pjesma odjednom samu sebe prekida kao da pjesma zapravo ne može imati kraj budući da kraj podrazumijeva ono što
poeziji nije imanentno: podudaranje zvuka i značenja naslanjajući se na Valeryevu opservaciju kako je poezija prozi ono što je ples hodu opsesiju
krajem pjesme prenosimo na pokret.
Što je kraj pokreta, što početak plesa, u kojem trenutku hod postaje ples, što ako kraj postaje početak tražeći odgovor pokret zaustavljamo u pozama
statičnim figurama istražujući pojam figure u svakodnevici, književnosti, sportu, plesu... stvaramo krajolike tijelom
(krajolike figura u pokretu) ispitujemo odnos prema (vlastitoj) figuri, tjeramo ju van granica ranije uspostavljenih pokreta
izlažemo se koliko nam je ugodno u očekivanoj ženskoj figuri. Što je očekivana ženska figura? Što ako
pretjeramo koja je granica i postoji li
figura u pokretu postaje ples, donosi niz novih asocijacija i emocija, koje od njih su nam prihvatiljive, koje nisu, što one za nas znače i trebaju li nešto značiti, što je tipična figura suvremenog plesa.
Pet pjevanja zamišljamo kao posvetu plesu tijelu, figuri, kraj(u).